Osnovna škola Josipa Kozarca Lipovljani

       Turistička zajednica Sisačko - moslavačke zajednice raspisala je natječaj za najbolji litererni rad na temu "Učimo od prirode".

       Ponosni smo na rad naše Marije Ćosić (7.a) pod imenom "Djeca - čuvari prirode". Marija je na spomenutom natječaju osvojila prvo mjesto i njezin rad je proslijeđen na natječaj na državnoj razini. Ovim uspjehom Marija je osigurala i novčanu nagradu našoj školi u iznosu od 8.000 kuna. Mentorica je učiteljica Anka Doležal.
      Čestitamo!

       U nastavku pročitajte prvonagrađeni rad Marije Ćosić.

DJECA - ČUVARI PRIRODE

             Mi plačemo kad smo tužni, kad nas drugi uvrijede, kad nije po našem… A priroda? Da li priroda plače? Priroda svoje suze lije svaki put kad je mi, ljudi, uvrijedimo. Svaki put kad bacimo i najmanji papirić, kad onečistimo mali, bistri potok, kad posiječemo jedno drvo, priroda pusti suzu.
           Jesen je. Tlo je prekriveno lišćem boje zlata i vina. Tuguje ogoljelo drveće i jauču biljke pod uvelim šarenim sagom. U središtu šume ogromno brdo smeća, a pod njim ugasli život biljaka željnih svjetlosti i topline. Dugo se čuo njihov jauk i bol, ali nitko nije došao pružiti pomoć bolesnima. Njihovi liječnici i medicinske sestre smo mi, djeca, u čijim srcima često zaplamti iskra pravde. Ljudi znaju pisati zakone, poruke; upozoravati na nepravdu, ali se ne znaju pridržavati tih zakona, iako znaju da prirodu našeg jedinog planeta trebaju čuvati kao zjenicu oka svog.
Netko se sjetio pa napisao da u utrci s prirodom uvijek prvi pada i posustaje čovjek. To je istina, iako to mnogi ne žele priznati.
Mene, kao malog pjesnika, često gane nečija tuga pa me tako ganula i ova- tuga naše prirode. Dok su ptice pjevale na vrhovima stabala, dok se hrast ponosno dizao i štitio ostalo drveće, dok je potok žuborio i probijao se zarasli žbunjem, moji prijatelji i ja čistili smo smeće ljuti na sve one koji su trebali biti pravedni i uredni, a nisu. Kupio se u nama bijes, srdžba, miješao se rad s ljutnjom. Tješili smo plačnu i neutješnu prirodu, ulijevali nadu da će biti bolje, da bude glasnija kako bi je nagluhi čuli. Naše riječi i jauke prirode čula su samo djeca. Jedino su se ona sažalila i odlučila pomoći. Svaki put kad se čuo i najtiši korak; i mali cvjetić, i radoznale ptičice, i žarko sunce, okrenuli su se, ali ništa. Sa svih strana dolazila su djeca, a odraslima ni traga. Iako maleni, mnogo smo napravili, jer kako se kaže: “Kad se male ruke slože, sve se može!”
        Uskoro će proljeće granuti, šuma zazelenjeti, a priroda obući najljepšu haljinu. Možda će se tada barem netko sjetiti da u zelenilu odmaramo oči. Možda će se netko sjetiti da nam je Zemlja kapak što čuva oko, a da smo čuvari prirode mi, razigrana djeca i naši nestašluci.
A što je s odraslima? Gdje su se oni sakrili dok mi radimo i želimo uredniji i ljepši okoliš? Oni očito žive na nekom drugom planetu!

                                                                                    Marija Ćosić, 7.a
OŠ Josipa Kozarca Lipovljani
                                                                                     nast. Ana Doležal